Transhumantno stočarstvo na Biokovu provodilo se zbog ljetnih vrućina koje su uz obalu spržile travu dok je na planini ona ostajala sočnija. Izgonom stoke smanjivao se pritisak na ograničene priobalne površine koje su se iskorištavale za masline, vinograde i žitarice. Biokovsko Selo Podglogovik organizirali su stočari koji su tijekom sezonske ispaše boravili u planini. Na cijelom Biokovu, pa tako i na Podglogoviku, u iste staje pastirice su dolazile svake godine, kuće su bile stalne i nisu se rušile, a tipološki pripadaju stajama tj. kućištima. Bile su građene od kamena s krovom na dvije vode koji je u pravilu bio pokriven snopovima slame naslaganim nad mrežu od grana. U gornjem dijelu naselja, iznad glavne seoske ulice, pojedine staje zajedno s pripadajućim torovima, zatvorene su u velike pačetvorinaste ograđene prostore (obor) dimenzija do četrdeset s četrdeset metara. To je bilo moguće jer je iznad kuća na uzbrdici prazan, neizgrađen prostor kojeg nema u donjem dijelu sela formiranom oko nekoliko manjih vrtača. Ta starija jezgra formirana je ispod glavne ulice s kojom je povezana grubo utabanim putom. Tu se nalazi i egzistencijalna instalacija, gusterna izrađena u prirodnoj jami adaptiranoj za kaptiranje vode koja se cijedila iznad vodonepropusnog sloja. U starijem dijelu nalazilo se i guvno za vršidbu male količine žitarica koja se uzgajala u susjednim vrtačama.